Affordable Access

Giorgio Agamben, Opus Dei. Archeologia dell'ufficio (Homo sacer, II, 5), Bollati Boringhieri, Torino, 2012., 159 str.

Authors
Publisher
Catholic Faculty of Theology, J. J. Strossmayer University of Osijek; [email protected]
Publication Date

Abstract

Diacovensia 33.indd 469 PRIKAZI - PRESENTATIONS, STR. 469.-489. Giorgio Agamben Opus Dei. Archeologia dell’uffi cio (Homo sacer, II, 5) – Bollati Boringhieri, Torino, 2012., 159 str. Giorgio Agamben, nekoć profesor fi - lozofi je u Veneciji, u svojim poznatim studijama bavi se arheologijom određe- noga znanja, djela i djelatnosti koje su presudno utjecale na cjelokupnu zapad- nu kulturu. Agamben nastoji pokazati, slijedeći u tomu poznatu tezu njemač- koga teoretičara prava Carla Schmitta da su svi politički pojmovi moderne kulture zapravo sekularizirani teološki pojmovi te kako je kršćanstvo svojom slikom Boga i čovjeka duboko obliko- valo današnju kulturu. Konkretno to se odnosi ponajprije na kršćansku liturgi- ju. Tako je već u djelu »Kraljevstvo i sla- va« nastojao pokazati kako je određeno poimanje kršćanske liturgije, u svojemu objektivnom i slavnom vidu, ostavilo duboke posljedice za razumijevanje čo- vjeka, politike i društva. U ovomu djelu pak Agamben, kako ističe u uvodu, ana- liza se orijentira na jedan poseban vid liturgije, a to je svećenička liturgijska djelatnost, odnosno »offi cium«, po ko- jemu je i ovo djelo dobilo svoj naziv. Na temelju suptilnih analiza o značenju pojma liturgije u Novomu zavjetu i pr- vim stoljećima Crkve, Agamben dolazi do zaključka da je liturgija aporetičan pokušaj da se identifi cira i izrekne je- dinstvo službe i službenika, odnosno liturgije pod vidom soteriološke učin- kovitosti i liturgije pod vidom zajednič- ke službe klerika – »opus operatum« i »opus operantis«. (str. 32.) Talijanski fi lozof uočava paradoks svećeničke li- turgijske djelatnosti: rascjep između jedne i druge djelatnosti, rascjep koji se neprestance pokušava nadići, ali tako da taj isti rascjep ponovno ostane kao takav: »Njegova je sreća u njegovoj nesreći, a njegova nesreća u njegovoj sreći.« Na taj je način Crkva domislila jednu posebnu paradigmu čovjekove djelatnosti. Radi se o djelatnosti čija učinkovitost ne ovisi o subjektu, ali

There are no comments yet on this publication. Be the first to share your thoughts.